Kolajnu ljubavi pratim već nekoliko godina i oduvijek sam maštala o danu kada ću i ja kročiti na taj poseban kontinent. Afrika mi je u mislima bila daleka i mistična, a sada sam je imala priliku upoznati iznutra. Nakon što sam se učlanila u Kolajnu i prošla pripreme, ubrzo sam se našla na afričkom tlu, u Sirotištu sv. Ante u Songei.

Iskreno, očekivala sam da će mi trebati neko vrijeme za prilagodbu na potpuno drugačiji način života. No, na moje veliko iznenađenje, sve je išlo puno lakše nego što sam zamišljala. Razlog su bili ljudi. Izrazito topli, otvoreni i susretljivi. Od časnih sestara u sirotištu, preko djece, kuharica, Matron i Patron, do susjeda i ljudi koje susrećemo na ulici, svi su učinili da se osjećam dobrodošlo.

Iako je njihov svijet toliko drugačiji od svega što poznajemo, nemoguće ga je ne zavoljeti. Dva mjeseca prošla su nevjerojatno brzo.

Volonterski uobičajeni dan u sirotištu bio je podijeljen između rada u uredu na projektu kumstva u prijepodnevnim satima, a poslijepodneva smo provodili s djecom. Djeca su puna dobrote i energije, zahvalna za male stvari i uvijek spremna pomoći. Vrlo brzo su mi postala najbolji prijatelji. Za igru im ne treba gotovo ništa, čep i štapić postaju igračka, a dvorište cijeli svijet. Uvijek smo se smijali, a nije prošao niti jedan dan bez pjesme, plesa i zagrljaja.

Poseban trenutak za mene bio je upoznati moje kumče. Taj susret dao mi je još dublji smisao svemu što radimo kroz projekt kumstva.

Songea je grad koji pulsira pod suncem, siguran, topao i živahan. Njegove zemljane ulice vrve pjesmom, smijehom i plesom, a nasmijani ljudi unose toplinu u svaki trenutak.

Zauvijek ću biti zahvalna na ovom divnom iskustvu i veselim se ponovom susretu sa svim tim dragim licima koja mi nedostaju.

Afrika me naučila usporiti, gledati svijet malo drugačije i voljeti jednostavnije, zato

Asante, Afrika!

(hvala na svahili jeziku)