Piše: volonter Borna

U drugom razredu osnovne škole, kada mi je bilo tek osam godina, na satu vjeronauka zaigrano i samopouzdano uzviknuo sam: “Kad odrastem, bit ću misionar!”

Ne znam odakle mi ta zamisao. Možda mi se svidjela  ideja o odlasku u daleke zemlje s ciljem širenja vjere u Krista, i to služenjem potrebitima, pričanjem biblijskih priča dječici onako kako je nama pripovijedala draga mi vjeroučiteljica i pronalaženjem Živoga Boga u drugim kulturama i na najnevjerojatnijim mjestima. To mogu sada tako lijepo sročiti, ali osmogodišnjem meni zasigurno je nedostajalo rječitosti u izražavanju vlastitih osjećaja, premda je želja bila i više nego postojana.

“Dragi moj Borna, ako želiš biti misionar, onda moraš biti svećenik,” rekla je svojim toplim i milim glasom vjeroučiteljica Dorica.

“Onda ću biti svećenik!” dodao sam spremno. Mada svećeničkim putem nisam krenuo, Bog je ipak providio sve što je bilo potrebno da se Njegova volja, a ne moja, ostvari.

Početkom ožujka ove godine, sjedeći u kvartovskom kafiću, razmišljao sam o dvjema neostvarenim željama, koje su se neprestano odgađale posljednjih godina. Prva je želja bila da služim domovini i/ili potrebitima. Htio sam ići u vojsku, no zbog poslovnih obaveza nisam se usudio. Druga je želja bila otići u osamu i moliti, kao što je to Isus činio u Evanđelju. Htio sam se udaljiti od sviju i imati vlastitu duhovnu obnovu, vrijeme za promišljanje i molitvu.

“Nijedan prorok nije dobrodošao u svojem zavičaju,” pomislio sam. “U svojem zavičaju” bi u ovom slučaju moglo značiti “na svojem kontinentu”. Pijuckao sam crni čaj s mlijekom te večeri i pućkao lulu, kadli odjednom padne mi na pamet jedna riječ – Afrika!

Jednim sam udarcem mogao riješiti dvije muhe, otići daleko i služiti, moliti i raditi, a nisam se ni sjetio davno zaboravljena misionarskog sna. Kao što rekoh, sve se nekako posložilo. Odlučio sam bolje proučiti mogućnosti odlaska u afričku pustolovinu i vrlo brzo naletio sam na stranicu udruge “Kolajna ljubavi”. Citat Majke Tereze dodatno me je privukao.

Da skratim priču, sljedećih sam mjeseci pohađao volonterski tečaj, a radi se o pripremi kroz koju prolaze svi kandidati. Jednotjedna, pomno osmišljena predavanja, pripremila su nas na svim mogućim razinama: zakonskoj, zdravstvenoj, jezičnoj, kulturološkoj, moralnoj i duševnoj. Prije polaska znao sam sve što moram znati. Vjerovao sam da ću u misiju ići tek dogodine, no ponavljam: “Moji planovi nisu Božji planovi.”

Kada sam kazao roditeljima, kolegama, obitelji i prijateljima da se spremam poći na put u Tanzaniju, ili mi nisu vjerovali ili su bili skeptični. Shvatili su da se ne šalim tek kada sam, gotovo u zadnji čas, kupio kartu. Ni u jednom se trenutku nisam se bojao!

Stigavši u Songeu, koja se nalazi na jugu Tanzanije, sve se činilo tako nestvarno: djeca, priroda, sirotište. Sve ono što sam gledao na fotografijama i snimkama bilo je preda mnom. I djelovalo je tako čarobno. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako u istoj zemlji mogu postojati dvije, tako različite krajnosti, kao što su turistički razvijen Zanzibar i Songea, grad od stotinjak tisuća stanovnika, gdje ljudi žive u velikoj oskudici, koriste bunare, kuhaju na pravoj vatri, imaju čučavce, skoro svaki dan jedu iste namirnice u različitim kombinacijama, nose trošnu odjeću… Grad je to u kojem ne postoje kina, kazališta, galerije, mnogobrojni muzeji, pa čak ni trgovine u našem smislu te riječi. Bilo kako bilo, jedne stvari ondje nikako ne nedostaje – vjere.

Svjedočio sam tome koliko je tamošnje stanovništvo sretno s tako malo, koliko su ljudi vedri, radosni, raspjevani i rasplesani, spremni satima čekati ako trebam jer ondje vrijeme stoji, a malo tko uopće i gleda na sat. Bio sam siguran da sam u toj sredini susreo Boga. Držim da je Bog sveprisutan i u našem društvu, no zbog svojih užurbanih života i suvremenih načina života teško Ga pronalazimo. S druge strane, u Songei se Bog očituje svakodnevno u novim stvarima, u novim situacijama.

Pumpa za vodu, koja se kao izvor života simbolično nalazi u središtu sirotišta, naučila me je mnogočemu, a napose zajedništvu. Sve što se u tom kraju događa, pa tako i u sirotištu, pršti zajedništvom. Dok netko na bunaru pere suđe ili rublje, u pomoć mu hitro pristiže netko drugi, bilo da crpi vodu, bilo da pere. Mnogo su mi puta nakon večere djeca iz ruke uzela tanjur s namjerom da ga operu umjesto mene, ma koliko god ja zahtijevao da to učinim sam. Ondje se sve radi ili u paru ili skupini. Tako se i kuha. čisti, igra, pleše i pjeva. Ovi su ljudi i djeca zaista prikaz Žive Crkve te mogu biti uzor svima nama.

Mogao bih danima pisati o svemu što sam iskusio u posljednjih tridesetak dana, no neću to učiniti. Neopisivo je ono što se ondje događa, kao što je neopisiva i veličina samoga Boga, koji sve to omogućuje. Ne postoje riječi kojima bih mogao objasniti količinu ljubavi, nježnosti i dobrote u toj djeci. Teška sam ih srca napustio, i to samo nakon mjesec dana, bez obzira na to što me doma čekaju vlastiti prijatelji i obitelj, između ostalog i maleni nećak. To sve govori.

Još uvijek čujem njihove glasove, njihov smijeh, kako me zovu “uncle” u značenju “striček”, i silno mi nedostaju ti mališani skriveni od vanjskog, iskvarenog svijeta. Djeca koja posjeduju tako malo, a opet su tako bogata. Jedino što imaju su školska uniforma, školski pribor i knjige, školska torba, nekoliko odjevnih predmeta, par cipela, četkica za zube i kanta za pranje, no ne žale se i ništa im nije teško.

Mislio sam da idem onamo učiti, a ustvari sam ja učio. Želio sam evangelizirati, a zapravo sam ja bio evangeliziran. Odnio sam onamo dva velika kovčega pretrpana donacijama, školskim i higijenskim potrepštinama, a odnio sam odande, malčice sebično, puno više – cjeloživotno iskustvo. Htio sam sa sobom ponijeti kući djelić Afrike, a otišao sam s velikom prazninom na srcu. I ništa više neće biti isto, a bio sam ondje samo mjesec dana.

Zauvijek će mi biti u mislima i nedostajat će mi redom: Harriet, Alice, Irene, Isaiah, Jennifer, Jacqueline, Jackson, Joyce, Glory, Ronnie, Editha, Emma, Luisa, Glorista, Faraja, Imani, Anitha, Beatrice, Baraka, Meshaki, Evans, Julius, Gladness, Elisa, Sabrina, Rehema i Careen. Molit ću za njih i njihovu budućnost, za sve uključene u ovu divnu priču i ono mjestašce koje se krije kilometrima daleko u afričkoj oazi mira, što miriše na zajedništvo i dom.