Još kao djevojčica, gledajući dokumentarce o djeci u Africi, maštala sam o tome da ću jednog dana i sama otići tamo. Ta je želja godinama ostala negdje u meni, sve dok se ovog ljeta nije ostvarila. Provela sam mjesec dana volontirajući u sirotištu Sveti Ante u Tanzaniji, a kući sam se vratila s uspomenama i osjećajima koje je teško opisati riječima.

Naš prvi susret sa starijom djecom bio je pomalo sramežljiv, ali trebalo nam je jako malo da se opustimo jedni uz druge. Mislim da su brzo shvatili da smo i mi zapravo velika djeca, uvijek spremna na smijeh, igru i ples. Tako smo već nakon kratkog vremena postali pravi prijatelji.

Dani su nam počinjali rano, odvođenjem djece u školu, a nakon doručka pomagale smo oko podjele školarina. Ipak, meni su najdraži bili trenuci kada bi se djeca vratila iz škole. Tada bi počeli pjesma, ples i smijeh, a navečer bismo ponovno sjedili zajedno i pisali zadaću. Djeca su me neprestano iznenađivala svojom vedrinom. Njihovi osmijesi, ljubav prema plesu, uzbuđenje zbog sladoleda, zagrljaji i ono posebno „auntie” kojim su me zvali postali su dio moje svakodnevice. Ponekad se pitam kako je moguće da netko bude toliko nasmijan, gotovo 24 sata dnevno. A onda se sjetim njih i shvatim koliko se radosti može pronaći u sasvim malim stvarima.

Ako me je Tanzanija nečemu naučila, onda je to da usporim. Pole pole, kako kažu, polako. Da ne žurim uvijek prema sljedećoj obavezi, sljedećem cilju ili nekom budućem trenutku, nego da zaista budem prisutna u onome što se događa sada. Da se više smijem, plešem, pjevam i manje brinem o stvarima koje možda uopće nisu toliko važne. Život se događa upravo sada i želim naučiti živjeti ga tako.

Danas, kada pomislim na Tanzaniju, prvo se sjetim njih. Njihovih osmijeha, plesa, zagrljaja i pjesme Che Che Kule koja mi i dalje odzvanja u glavi. Sjetim se i toga koliko sam od njih dobila, iako sam otišla s namjerom da ja budem ta koja će nešto pružiti. Teško je objasniti koliko ti netko može značiti u samo mjesec dana, ali sada znam da za neke ljude vrijeme jednostavno nije mjerilo bliskosti.

Ako razmišljate o volontiranju, moja je poruka jednostavna: just do it. It will change your life. Ne zato što ćete promijeniti cijeli svijet, nego zato što će neki ljudi, neki zagrljaji i neki sasvim obični dani zauvijek promijeniti vas.

Upendo na shukrani (ljubav i zahvalnost), jer to je smisao svega. ❤️

Andrea Sučić